Kenguri penjači

Izvor: Bionet Škola
Izmena od 21:47, 13. februar 2014. od strane korisnice Tsnena (razgovor | doprinosi)
(razl) ← Starija izmena | Najnovija izmena (razl) | Novija izmena → (razl)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kengur penjač
Izgled zadnjih ekstremiteta
U potrazi za hranom
Ishrana lišćem
Mladunče sa majkom
Mladunče izviruje iz majčine torbe

Kenguri penjači su grupa kengura iz roda Dendrolagus (Muller, 1840) koji vode arborealni način života.

Areal rasprostranjenja

Kenguri penjači spadaju u skoro ugrožene vrste, naseljavaju samo severo-zapadne kišne šume Australije i Novu Gvineju.

Stanište

Kenguri penjači pripadaju neobičnoj grupi kengura koja se vratila svojim arborealnim korenima. Svi terestrični kenguri su evoluirali od svojih predaka koji su se penjali na drveće, ali jedino je kengur penjač zadržao život u krošnji drveća.

Ishrana

Uglavnom se hrane lišćem i korom sa drveća, poznato je da vole i voće, naravno ako im je dostupno.

Opis roda Dedrolagus

Kenguri penjači su prilično velike životinje. Dugačke su oko 1,25 m od čega rep zahvata nešto više od polovine. Telo mu je zdepasto i snažno, a glava kratka. Krzno mu se sastoji od meke crne dlake, svetlije na stomaku. Postoji preko šest različitih oblika, raznih boja, od skoro crne do bledo žućkaste ili sivkaste boje, ponekad sa složenim i divnim šarama, tamnim sa leđne i svetlih sa trbušne strane, sa kontrastim licem, šapama i stopalima (Sanderson,1967).

To su životinje telesne mase izmedju 5 i 13 kg, a visine od 65 – 84 cm. Imaju dobro razvijene zadnje ekstremitete, slične dužine kao i prednje. Zadnji udovi su kraći i širi nego kod ostalih kengura, imaju “rezbarene” tabane koje im omogućavaju stabilnost na drveću, da se ne kližu. Položaj njihovog stopala omogućuje kandžama da se dobro stegnu za grane i obezbede stabilnost.

Zadnje udove mogu pokretati nezavisno jedan od drugog. Ova karakteristika, uobičajena kod kengura penjača, omogućuje im dobru balansiranost pokreta među krošnjama drveća. Za razliku od kengura kojima je prebivalište na zemlji, zubi kengura penjača su građeni tako da omoguće seckanje lišća tokom ishrane, umesto usitnjavanja biljnih vlakana.

Ponašanje

Aktivnost i teritorijalnost

Aktivni su u sumrak i tokom noći, kada se hrane lišćem, brste grmove, mlade sadnice i voće. Tokom dana spavaju na granama, smeste se udobno na sigurnim i jakim, viljuškastim granama i dremaju, ne pomeraju se čak ni kada kiše padaju. Ne često, individue okupiraju radi odbrane određenu teritoriju na kojoj borave, odrasli mužjaci su u stanju da se vrlo surovo bore sa uljezom koji je ušao na njihovu teritoriju.

Socijalna struktura

Iako uglavnom žive pojedinačno, ponekad se oforme male grupe radi ishrane i parenja i tada dolazi do borbe između dva mužjaka u prisustvu ženki. Kenguri penjači su vrlo oprezne, tihe i ćutljive životinje, uopšte ne vole da se eksponiraju.

Zvučna i taktilna komunikacija

Mužjaci se udvaraju ženkama koje su u estrusu tako što se nežno oglašavaju i maze šapom ženku po glavi.

Način kretanja

Mogu praviti ogromne skokove, naročito sa drveta na zemlju, uz pomoć repa koji je kruto ispružen i služi za održavanje ravnoteže. Vrlo dobro se snalaze na drveću, mada nisu sasvim prilagođeni na ovaj način života-niz debla silaze unazad i prilično su nespretni na tanjim granama.

Reprodukcija i briga o potomstvu

Ciklus odgajanja mladih odvija se godišnje jednom. Moguća je pojava embrionske dijapauze tokom nepovoljnih spoljašnjih životnih uslova. U majčinoj torbi mladunci ostaju oko 32 - 36 nedelja, a potpuno se osamostaljuju i odvoje od majke kada su stari dve godine.

Predatori

Dingo i veliki piton su uobičajeni neprijatelji ovih životinja. Pitoni, sove i divlje mačke vrebaju novorođenčad iz torbe, kao i male, mlade jedinke (Parish and Cox, 2008).

Ugroženost

Kengur penjač spada u ugrožene vrste. Degradacija kišnih šuma takođe utiče i predstavlja konstantnu pretnju za njihov opstanak.

Taksonomski položaj i klasifikacija

Dodatak

Literatura

  • Brem, A. E. (2004): Život životinja. Mono i Manjana. Plato. Beograd.
  • Parish, S., Cox K. (2008): Kangaroos and their relatives. Brisbane.
  • Sanderson, I. T. (1967): Sisari. Mladinska knjiga. Ljubljana.
  • www.animaldiversity.ummz.umich.edu
  • www.animals.jrank.org
  • www.animals.nationalgeographic.com
  • www.animalspicturesarchive.com
  • www.anra.gov.au
  • www.arkive.org
  • www.bbc.co.yu
  • www.biolozi.net
  • www.en.wikipedia.org
  • www.encyclopedia2.thefreedictionary.com
  • www.flickr.com
  • www.myanimalblog.files.wordpress.com*)www.nhpa.co.uk
  • www.prvabeogim.edu.
  • www.sheppardsoftware.com
  • www.sr.wikipedia.o
  • www.tpwd.state.tx.us
  • www.wildlifehealth.org.au
autor teksta Nada Jovanović, dipl. biolog