Ivanjsko cveće

Izvor: Bionet Škola
Izmena od 17:49, 22. jun 2013. od strane korisnice Tsnena (razgovor | doprinosi)
(razl) ← Starija izmena | Najnovija izmena (razl) | Novija izmena → (razl)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Galium verum

Ivanjsko cveće (ivanjsko cvijeće žuto, ivanjska broćika, broćac, broćika, jovandanče), lat. Galium verum, je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice broćeva (Rubiaceae).

Poreklo imena:

  • roda je iz gr. od gala = mleko (zato što se neke vrste koriste za zgrušavanje mleka);
  • vrste je iz lat. od verus = istinist, pravi.

Sinonim:

  • Galium praecox Lang.

Sistematika

Opis biljke

Stabljike su četvrtaste, uspravne, dostižu visinu od 30 cm do 1 m i mogu biti malo dlakave ili gole. Listovi su linearni i raspoređeni pršljenasto od 8-12. Sa lica su tamnozeleni, goli u malo hrapavi, a sa naličja gusto dlakavi i završavaju se trnićem na vrhu. Cvetovi su sitni sakupljeni u metličaste vršne cvasti čija je osovina gusto obrasla kratkim dlakama. Krunični listići su žute boje i mirišu na med. Plod je sitan, dužine oko 1,5 mm, i kada sazri crne je boje.

Rasprostranjenost i stanište

Ivanjsko cveće je veoma rasprostranjena evroazijsko-submediteranska vrsta koja je odatle preneta u Severnu Ameriku. Raste na brdskim i pretplaninskim livadama, pored puteva, listopadnih šuma i šibljaka.

Hemijski sastav droge

Kao droga se koristi gornji deo procvetale biljke (Galii veri herba) koji se sakuplja po suvom i sunčanom vremenu i bogat je:

  • flavonoidima, oko 2%;
  • kvercetin-glikozide: rutin, palustrozid, cinarozid i dr.
  • malo etarskog ulja;
  • solima organskih kiselina i dr.

Upotreba

Pretežno se koristi kao narodni lek za lečenje upale jetre, bubrežnih bolesti, vodene bolesti, hroničnih bolesti organa za disanje. Osim toga upotrebljava se i kod nervnih poremećaja kao što su histerija, uznemirenost, epilepsija i sl.

Osim lekovitim pripada i medonosnim biljkama, a koristi se za bojenje sira i zgrušavanje mleka.

Literatura

  • Gostuški,R: Lečenje lekovitim biljem, Narodna knjiga, Beograd, 1979.
  • Grlić, Lj: Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, August Cesarec, Zagreb, 1986.
  • Jančić, R: Lekovite biljke sa ključem za određivanje, Naučna knjiga, Beograd, 1990.
  • Jančić, R: Botanika farmaceutika, Službeni list SCG, Beograd, 2004.
  • Jančić, R: Sto naših najpoznatijih lekovitih biljaka, Naučna knjiga, Beograd, 1988.
  • Kojić, M, Stamenković, V, Jovanović, D: Lekovite biljke jugoistične Srbije, ZUNS, Beograd 1998.
  • Marin, P, Tatić, B: Etimološki rečnik, NNK Internacional, Beograd, 2004.
  • Mindel, E: Vitaminska biblija, FaMilet, 1997.
  • Stamenković, V: Naše neškodljive lekovite biljke, Trend, Leskovac
  • Tucakov, J: Lečenje biljem, Rad, Beograd, 1984.
  • Šilić, Č:Atlas drveća i grmlja, ZUNS Sarajevo i ZUNS Beograd, 1990.
Snežana Trifunović, dipl. biolog